Intervju za portal NG BUNTOVNICI

Nedavno predstavljena Ivana Mikanović, autorica emisije „Psycho box-psihologija za svakodnevnu upotrebu“ nije naša jedina suradnica. I nije jedina Ivana, mada sličnosti tu ne prestaju.

Jer, i Ivana koju ćete upoznati u nastavku , jednako je mlada, jednako visoko obrazovana, kreativna i ambiciozna. Po struci diplomirana ekonomistica turističkog managementa, sasvim je slučajno zalutala u prostor civilnog društva i tu ostala. Ona je Ivana Ožegović, savjetnica udruga

 Tko je Ivana Ožegović? ( osobno, stručno, profesionalno )

Vrlo je teško opisivati samu sebe, jer, čini mi se kako smo skloni više primijetiti vlastite mane, nego li vrline. Ono što ipak mogu reći za sebe je da sam osoba koja voli izazove, i ne odustajem dok ne uspijem. Volim pomagati ljudima, i sretna sam kada vidim da su osobe koje volim i koje me okružuju, također sretne. Smatram kako se sve u životu događa s nekim razlogom, kako određene situacije, tako i osobe koje u naš život ulaze, koje upoznajemo, i u to sam se više puta do sada uvjerila. Imam puno razumijevanja, ali znam biti i jako tvrdoglava, naporna, volim proširivati stečeno znanje, ali i učiti nešto novo, stoga mi izuzetno odgovara rad s udrugama, jer u području civilnog društva svakodnevno mogu upoznati različite profile ljudi, ali i  naučiti sve ono što ranije nisam znala – od sporta do politike. Iako sam po struci diplomirana ekonomistica  turističkog managementa,  život me odveo u drugom smjeru. Neko sam vrijeme radila kao prodavačica, okušala sam se i kao dadilja, agentica za nekretnine, čiju licencu posjedujem, a u međuvremenu sam završila i edukaciju za samostalnog knjigovođu. I, kako to uvijek u život biva, iako knjigovodstvo nikada nisam posebno voljela, mada sam ga razumijela, jednog je dana stigao poziv koji je imao veze baš sa knjigovodstvom i koji mi je promijenio život.

 Od kud interes za rad s udrugama i koliko je tvoj posao savjetovanja udruga, u neku ruku pionirski?

Prije 4.godine ponuđeno mi je vođenje knjigovodstva velike neprofitne organizacije. I mada sam odgovarajući na poziv rekla kako imam znanje, ali ne i praksu, odlučili smo učiti zajedno. S vremenom sam završila i specijalizaciju za neprofitne organizacije, te se u potpunosti posvetila  radu s udrugama.

Kada je donesen  Zakon o udrugama, shvatila sam kako se popriličan broj organizacija civilnog društva u tom sektoru još uvijek ne snalazi, te sam krajem 2014.godine pokrenula projekt „Savjetnica udruga“, s ciljem pomaganja, ali i informiranja udruga. Priča je počela pokretanjem istoimene facebook grupe koja danas ima više od 700 članova i čiji je smisao međusobno pomaganje. U isto sam vrijeme izdala i priručnik „Udruge u trgovinskom poslovanju“ , te, čisto onako, radi “ispipavanja i osluškivanja terena“, odlučila odraditi nekoliko predavanja. Vrlo brzo su uslijedili brojni upiti i konkretni pozivi, tako da sam do danas, diljem Hrvatske, u gotovo svim velikim, ali i manjim mjestima i gradovima, održala preko 80 predavanja. Uslijedio je poziv iz redakcije specijaliziranog  časopisa „Udruge.hr“, što je rezultiralo poslovnom suradnjom koja još uvijek traje. Danas sam njihova povremena predavačica i savjetnica na poslovnim linijama, ali i stalna autorica .

Problem, još uvijek, predstavlja relativno nepoznavanje Zakona, kao i nesklad između zakona i njegovog tumačenja, koje je različito, od osobe do osobe, od udruge do udruge. Prije nego li je Zakon donesen, neprofitne organizacije su bile „siva zona“ i mogle su raditi doslovno što su htjele. I, mada su sada pod određenom kontorlom, problemi još uvijek, itekako, postoje.

Koliko je teško, ali i izazovno biti uspješna poslovna žena u Hrvatskoj?

Ne smatram se uspješnom poslovnom ženom, ali vjerujem kako svatko uvijek i stalno može napredovati, i biti bolji. Biti privatni poduzetnik jako je teško, jer, posao je to bez  radnog vremena, s puno odgovornosti prema onima koji za vas rade, ali i one koji vas prate i kojima je potrebno puno razumijevanja. U tom području ne postoje konstante, i neophodno je prihvatiti kako će biti perioda uzlaznog, ali i silaznog poslovanja, i kako u oba slučaja morate imati snage i znanja čvrsto ostati na nogama. Ukratko – biti privatna poduzetnica znači biti u vječnoj borbi za opstankom na tržištu.

Što Ivana Ožegović radi kada ne radi? Koji su tvoji interesi, što voliš, što ne voliš?

Moj je najveći problem što i kad ne radim uglavnom razmišljam o novim poslovnim izazovima. Ipak, u slobodno vrijeme volim putovati, a to je i jedan od razloga zašto volim svoj posao. Uživam u trenucima druženja s dragim prijateljima, bavim se fitnessom, obožavam kuhati, to me opušta, a riječ je o hobiju koji uglavnom ne otkrivam drugima, ali i pisati. Ne volim laži,  a najviše volim savjetom i vlastitim iskustvom, pomagati drugima, u čemu, ponekad znam biti i jako naporna.

 Obzirom na posao i brojne interese, Ivana, čini mi se, živi na više adresa? Gdje si sve i koliko je u takvom načinu života važna dobra organizacija i usklađivanje?

Prije godinu dana, odlučila sam pokrenuti knjigovodstveni ured i u Splitu, tako da trenutno živim na relaciji Zagreb – Split. Obzirom da putujem svaki tjedan iz grada u grad, ponekad je dosta naporno. Početak je bio iznimno težak, jer, sam se, impulzivno, kao i obično, bez da sam sve posložila, ali i organizirala ured, u vrlo kratkom periodu, odlučila preseliti u Split. Na sreću, danas imam osobu od povjerenja koja je zadužena za sve poslove dok mene nema. I dalje je teško i naporno, jer, još uvijek nisam potpuno osvijestila kako je nemoguće biti  istovremeno na dva mjesta- i u Zagrebu i Splitu, ali trudim se nezapostaviti niti jedan ured.

 Da li si oduvijek znala što ćeš biti kad odrasteš ili je posao kojim se baviš došao, slučajno, onako uz put?

Najveći razlog što sam danas tu gdje jesam moj je otac. On je oduvijek želio imati vlastitu tvrtku, što, zbog bolesti i prerane smrti, nije uspio realizirati. Još sam kao djevojčiva drugima znala govoriti kako imam njegove gene, i kako ću, kad, tad, uraditi ono što on nije stigao i uspio. Početak je bio iznimno težak, jer nitko od meni bliskih ljudi, nije vjerovao u moj uspjeh. Na sreću, imala sam svu podršku tadašnjeg dečka.

Koliko je važno voljeti i živjeti ono što radiš?

Mislim kako je to presudno, jer, najveći dio vremena i života provodimo upravo na poslu. Znam reći kako mi ovo što radim nije posao, nego užitak, i zbog toga dosta toga odradim i besplatno. Znam da je danas luksuz imati posao koji voliš, i itekako sam svjesna toga, jer i sama sam radila poslove koji me nisu ispunjavali i koje sam bila prislijena raditi. Ipak, iz svih tih iskustava sam ponešto i naučila.

Kada sam otvorila tvrtku, privremeno sam se morala vratila u butik iz kojeg sam otišla, jer su mi bilo neophodni novci za plaćanje doprinosa . Određeno sam vrijeme radila i kao dadilja, sve dok nisam uspjela prikupiti dovoljno klijenata. Mnogi me prijatelji i poznanici u posljednje vrijeme traže savjet oko pokretanja privatnog posla, jer, čini mi se, kako vrlo dobro i vrlo brzo mogu procijeniti ima li netko ili nema žicu za poduzetništvo.

Gdje se, osobno, ali i profesionalno, vidiš kroz nekoliko godina?

Kroz nekoliko godina…Obzirom kako se moji planovi mijenjaju iz minute u minutu, teško mi je na to pitanje odgovoriti. Ipak, ono što sa sigurnošću mogu reći je da se vidim kao sretna žena, nadam se u braku. Prošle godine sam s prijateljicom otvorila frizerski salon za djecu „Lollipop“ u Dugom Selu, i nadam se kako će to biti tek početak još jedne uspješne poslovne priče. Zahvaljujući, između ostaloga, i NG buntovnicima i ponudi za suradnjom kroz radijsku emisiju namijenjenu udrugama, čini mi se kako sam se, opasno zarazila i novinarskim virusom. Na tom tragu razmišljam i još jednom, do sada neostvarenom izazovu, a riječ je o pokretanju specijlaizirane TV emisije namijenjene neprofitnim organizacijama. Do tada, slušajte me svakog trećeg petka u mjesecu u programu Unitas web radija, u emisiji „Savjetnica udruga“.